Kada sam završio srednju školu nisam ni razmišljao o studiranju. Bio sam klinac i bilo mi je dosta škole, studiranje ni na kraj pameti. Leto posle škole je prošlo brzo a kod kuće me je čekalo pitanje "još nisi našao posao"?!

      To je bilo pitanje koje me je proganjalo do oktobra, a majka mi je čak u jednom trenutku rekla da će da me izbaci iz kuće ako ga ne nađem (ne znam da li se šalila, meni je u tom trenutku delovala voma ozbiljno). Srećom nije mi bilo potrebno puno da ga nađem, i od tada je sve bilo malo lakše. Radio sam tri godine za platu koja je bila dovoljna tek toliko da ne tražim od svojih za trošak kada treba sa društvom da se izađe do grada, da se obujem i obučem, jednom rečju da vodim koliko toliko normalan život. Ali, šta ćemo dalje? To neće biti dovoljno za ubuduće, niko neće da živi sa mamom i tatom ceo život već se moraš osamostaliti. U glavnom tako to ide... Malo je počelo i da me nervira ponašanje privatnika koji je kako mu se ćefne snižavao platu pa je vraćao na normalu, ali retko kada i da poveća kada posla zaista bude. Ali u glavnom su svi oni takvi, čast izuzetcima. Prvo pitanje je bilo šta ja mogu da radim sa svojom srednjom školom? Odgovor ni malo prijatan, skoro ništa. Smer koji sam završio je zastareo, možda bih i mogao nešto da radim ali sve je to sitno i prihod neće biti dovoljan. Zvanje koje sam stekao po završetku srednje škole je bedno, ali prosek sa kojim sam je završio je veoma dobar. Tada počinjem da razmišljam o studiranju, nije mi mnogo trebalo da donesem konačnu odluku, počeo sam da se spremam za prijemni. Odlučio sam da polažem prijemni na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva strukovnih studija u Beogradu, smer koji mi je zapao za oko je Elektronsko poslovanje i to je bio moj cilj. Pogledao sam rpijemni ispit i uvideo da nije ništa strašno. Kupio sam zbirku zadataka iz matematike i počeo da se pripremam a ujedno sam i radio. Dosta drugova i drugarica se u isto vreme pripremalo za prijemni tako da su mi oni dosta pomogli oko matematike koju sam ja posle tri godine skoro i zaboravio. Za neke malo teže zadatke tu je bio profesor koji mi je držao privatne časove. Bio sam veoma uporan i trud se isplatio, upao sam na budžet. Sledeći korak je bio konkurs za studentski dom. Konkurisao sam i dobio sam ga. To je bilo veliko olakšanje za roditelje ali i za mene. Jedva sam čekao da predavanja krenu i da steknem novo znanje, nova prijateljstva.
      

      Eto tako sam ja počeo da studiram. Neki će možda reći da je trebalo da odmah počnem, što je i istina i što bi svako trebao da uradi, ali ja sam počeo malo kasnije i ko zna zašto je to dobro...